UPS! - Umaški pokret za slobodu

anarhizam (od anarhija - bezvlađe), struja društveno-političke misli i pokret koji osnovnim postulatom progresivnog društvenog razvitka smatra apsolutnu slobodu ličnosti i bezuvjetno i neposredno likvidiranje svake polit. vlasti, specijalno države. (Enciklopedija Leksikografskog zavoda, JLZ, Zagreb, 1966.)

O nedostatku komunikacije i propagande

Anarhizam danas ima šansu. Anarhizam danas ima veliku šansu, ima šansu za kojom bi mogao žaliti ne iskoristi li je. Po svemu sudeći, anarhizam će opet, naglašavam opet, propustiti priliku da se uzdigne na noge.

Da ne duljim i razvlačim stvari, prvo da objasnim gdje je danas šansa anarhizma. Anarhizam se počeo ponovno širiti devesetih godina ovoga stoljeća, prvenstveno zahvaljujući sve težim uvjetima života, sve većim ekološkim katastrofama, sve manjim pravima i sve većim obvezama. Posebnu ulogu u svemu tome su odigrale velike ekonomske institucije, Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka, o kojima je isto tako mnogo toga ispričano, tako da ću dio o njima izostaviti. Međutim, upravo zahvaljujući tim institucijama, po Mbahu anarhizam danas ima veliku šansu u Africi koja proživljava velike krize; rješenje tih kriza Mbah vidi u uspostavljanju društva baziranog na anrhističkim elementima tradicionalnih afričkih zajednica (Mbah, 1997.). Uglavnom, anarhizam je vani, ljudi su na ulicama, mogućnosti se otvaraju. Velike demonstracije i protesti koji su obilježili prethodnih par godina uvelike su bili organizirani od strane raznih anarhističkih grupa i organizacija. Ponekad su se među organizatorima našle i ekološke grupe, kojih je u zadnje vrijeme sve više - a što je više grupa, veće su i razmirice među njima, anti-ratne grupe koje svoje korijene vuku iz američkog anti-ratnog pokreta 60-ih i 70-ih ovog stoljeća, zatim ženske grupe i mnoge ostale. No ono što je bila rijetkost prije par godina, danas je nemoguće izbjeći – u pokret otpora neoliberalizmu  uključila se gomila komunističkih, marksističkih grupa, koje, ne samo da su se uključile, već to rade vrlo efektivno što se njih samih tiče. S jedne strane, uključenjem tih grupa pokret je narastao, ali je postao još šareniji nego što je bio. Jedni vide u tome prednost te inzistiraju na suradnji i jednom transideološkom pristupu problemu, dok drugi tu istu stvar smatraju prijetnjom anarhističkom pokretu i odbijaju bilo kakvu suradnju. I jedna i druga pozicija ima svojih prednosti te ih je potrebno kombinirati. Transideološki pristupo po uzoru na meksičke zapatiste ili svima znanu talijansku Ya Bastu! je po mnogima rješenje. Slično, da ne kažem isto, stajalište drži i Noam Chomsky. Anarhističko uključivanje u akcije i projekte je također dobra i korisna stvar. Odbijanje suradnje je pogreška, i to je razlog zbog kojeg bi anarhizam mogao opet pasti u sjenu nekih drugih pokreta, borbi, priča, života, stvarnosti...

Kada govorim o odbijanju suradnje, ne mislim samo na odbijanje suradnje s grupama esencijalno različitim od onih anarhističkim, već i na nedostatak suradnje unutar samog pokreta. Dok izostanak veza s marksističkom strujom može i ne mora biti opravdan, nepostojanje veza unutar samog pokreta može začuditi ljude i ponuditi im krive zaključke. Svi mi znamo da Zerzan ne voli Chomskog, isto kao i što Black ne voli Bookchina, no to nije bitno budući da je manje-više riječ o zaista nebitnim prepucavanjima. No, da ljudi ne mogu komunicirati na prostoru jedne države, ili čak na prostoru jedne bivše države, koja isto tako nije bila prevelika i jezično razdjeljena, teško može bilo tko povjerovati. Uz primitivizam, koji je možda najraširenija struja anarhizma, pritom mislim na primitivizam i sve njegove struje – od eko-anarhista do duboke ekologije, od kritike zamljoradnje i religije do slavljenje šamanizma i raznih kultova - raširena je i struja insurekcionizma. Ideja insurekcionizma je raširena među pripadnima nasilnog djela pokreta, mada i među nenasilnim osobama. Ono što je zanimljivo je to da se sama ideja uzimanja oružja u svoje ruke da bi zaštitili sebe i sve oko sebe i sve ostale romatizirana do nevjerojatnih granica. S puškom na barikadi je ideal određenog broja anarhista. Naravno, problem nije toliko u samoj ideji, o njoj se dade raspravljati jako mnogo – što nužno ne znači da je loša, isto kao što ne znači ni da je savršena, problem je u izostanku praktične primjene. Prisutno je isključivo romantiziranje, realizacije ne postoji. Dakle, grubo se može reći da je jedan dio pokreta zaražen licemjerjem, kakvim se može okarakterizirati John Zerzan ali to je sada druga priča. Nitko nema pravo pravo jedno propovijedati, a drugo prakticirati. Danas je vrlo moderno militalizirati sve što je moguće militalizirati, bez obzira što je to najčešće kontraproduktivno. Militarizacija odbija ljude, odbija svakodnevne ljude kojima anarhizam želi ponuditi jednu od alternativa. To nije, dakako, jednini razlog, ali je također razlog sve većeg uspjeha marksističkih grupa.

Međutim, ono što je daleko najveći razlog njihovog uspjeha jest vrlo dobra propaganda. Da, propaganda! Iako smo naučeni riječ propaganda gledati u negativnom kontekstu, za čim nema nikakve potrebe, propaganda je jedna od najbitnijih stvari svakoga pokreta; ne samo pokreta, već svake grupe, svake političke strane i svake vlade. Pitanje je samo kako je pojedine skupine nazivaju. Chomsky iznosi u jednom svom radu Hitlerovu tezu po kojoj je Njemačka izgubila Prvi svjetski rat zbog nadmoćne britanske propagande. Ovdje se Hitlera ne dovodi ni u kavu vezu s pokretom, ni ga se predstavlja u pozitivnom svjetlu, već služi isključivo kao primjer. Propaganda je jedan od razloga neuspjeha anarhista u Španjolskom građanskom ratu. Propaganda je u Španjoloskoj postojala u Barceloni i njezinoj okolici, dok je u drugim dijelovima mahom izostala. Priliku su tad iskoristile znamo koje skupine i koji ljudi. Iako je jasno, i to treba naglasiti, da je Španjolski rat završio, može se postaviti pitanje: Što bi se dogodilo da je propaganda bila raširena po cijelol Španjolskoj? Također, može se postaviti i pitanje koje Chomsky spominje u svome eseju objavljenom u knjizi »Objectivity and Liberal Scholarship«: što bi se dogodilo da je revolucija (i propaganda) bila protegnuta i na Španjolski Maroko? Danas je otprilike ista situaija: propagande nedostaje. U kampu pokraj Lendave, koji je bio održan u sklopu No Border, No Nation turneje, većina propagandnog materijala je bila marksistička. Među gomilom marksističkih publikacija i najava raznih događaja našlo se svega nekoliko anarhističkih letaka. Jasna je stvar da se nekoliko letaka ne može uspoređivati s novinama, programima, prospektima... Jasno je da među svim tim materijalima tih nekoliko letaka neće privući pažnju znatnog broja ljudi. Anarhisti bi trebali znatno više raditi na propagandi žele li ostvariti neke od svojih ciljeva i ideja.

Koliko izostaje i same komunikacije unutar pokreta dovoljno govori situacija na prostoru bivše nam države, gdje ima više grupica nego ljudi. Ono što posebno dolazi do izražaja u posljednje vrijeme je jedan dogmatičan pristup. Razloge tome možemo pronaći u lošem obrazovanju i izostanku čitanja. Bonanno navodi u svojoj knjizi »From riot to insurection« da treba biti svjestan činjenice da mnogi mladi ljudi danas uopće ne čitaju. Do njih se dopire, kaže Bonanno, kroz glazbu i slike (televizja, kino, stripovi). Na žalost, iako se kroz glazbu i slike može doprijeti do ljudi, isto tako činjenica je da mnogi ljudi glazbu i televiziju ne shvaćaju ni približno ozbiljno kao knjigu. Dakle, dokle god će se određeni krug ljudi, pa i anarhistički, ograničavati na isključivo jednu vrstu literature, dogmatičnost nas ne treba čuditi. Problem je dalje i u tome što se anarhizam, barem jedan dio anarhizma, taj dogmatičan koji se oslanja na teorije i praksu staru stopedeset do dvjesto godina, sve više getoizira. Komunikacija se odvija između ljudi koji pripadaju istoj grupi, ne mora biti formalno grupa, dok izostaje ona mnogo važnija – komunikacija i suradnja s svakodnevnim ljudima, s ljudima koji su  suočeni s problemima. Do tih ljudi treba doprijeti i njima treba pomoći, a ne se oslanjati na priče iz davnina. Anarho-sindikalizam  je bio značajan prije par desetaka godina, no danas kad se sve okreće tercijalnom sektoru, anarho-sindikalizam gubi svoj snagu. To je samo jedan primjer. No primjera je bezbroj, a svi takvi primjeri vode getoiziranju anarhizma.

Da bi ona šansa s početka teksta bila ostvarena, potrebno se otvoriti. Otvoriti se novim idejama i novim ljudima. Potrebno je realno sagledati situaciju u kojoj živimo i svoje ideje i akcije bazirati na toj današnjoj situaciji. Anarhisti, žele li uspjeti, moraju uzimati i u obzir ljude koji se ne smatraju anarhistima, potrebno je stvoriti široku mrežu putem koje će informacije biti dostupne svima zainteresiranima, putem koje će se svi zainteresirani moći ukljućiti, bilo u pokret ili početi nešto individualno. Jedno od rješenja jest stara ideja o svjetskim novinama, koje bi izlazile na mnogo jezika, ali sa sličnim sadržajem. Za ovaj ovdje prostor, mogućnost se otvara u pokretenju jedne digitalne knjižnice koje ne bi bila isključivo knjižnica, već i kiosk s novostima, ploča s oglasima i slično. Da li će ta ideja ikada zaživjeti, vidjet ćemo. No, do tada nema nam druge, već se okrenuti oko sebe, odbaciti dogmatičnost, proučiti razne ideje i stupiti u kontakt s okolinom. Postavimo li oko svoga geta čeličnu ogradu, šanse su nam nikakve.

Problem koji se javlja najbolje možemo sagledati kroz priču o anarhističkoj mailing listi (ex-yu-a-lista) koja je bila namijenjana povezivanju anarhista/kinja s prostora bivše Jugoslavije. Lista je bila zamišljena kao diskusijska i stvari su određeno vrijeme funkcionirale. Posljednjih par mjeseci je nastala opća zrbka i nekoliko se ljudi (uključujući i mene) isključilo s te liste. Teško je odrediti početak kraja te liste, no sve se dodatno zakompliciralo rušenjem tornjeva u New Yorku. Dok su određeni ljudi takav čin osuđivali – što bi netko kome je stalo do ljudskih prava i ljudskog života  i trebao činiti – drugi su taj napad slavili u sav glas. Ono što je začuđujuće jest to da velika većina ljudi uopće nije reagirala na masovno ubojstvo. Reakcija koju bi čovjek očekivao od ljudi čija je »borba« posvećena ljudskih životima je u potpunosti izostala. Zbog čega je tako, teško je reći, no sumnjati u iskrenost i predanost ljudi na listu nije nimalo začuđujuće. No, bez obzira što je izostala oštra osuda napada na ljudski život – možemo mi sad pričati o »dobrim idejama i krivim metodama«, međutim ljudski život je ljudski život – nije izostalo slavljenje tog krvavog čina. Nikakva laprdanja o uništenju simbola američkog imperijalizma neće povratiti živote ubijenih uposlenika, prolaznika, turista, vatrogasaca... Nikakva naklapanja o kompliciranom odnosu  Jugoslavije i Amerike ne mogu opravdati nečije osvetoljubivo slavljenje smrti. Svi/e koji/e prate listu znaju o čemu govorim, dok ostali mogu pogledati arhiv liste koji se nalazi na adresi http:/inje.iskon.hr/pipermail/ex-yu-a-lista/ Nakon što se par ljudi isključilo i time listu kvalitativno oslabilo, umjesto da se poradi na boljoj međusobnoj komunikaciji, prepirke pojedinaca su se nastavile do te mjere da u dva dana stigne devedesetak poruka stupidnog sadržaja prepunog osobnog prepucavanja. Takve stvari zamaraju ljude, čitanje takvih poruka povećava telefonski račun (što nekima očito nije problem ), a osim toga listu čini nezanimljivom, dosadnom i nepotrebnom. Tužno je reći da je lista koja je nekoć bila osnovni izvor komunikacije među anarhistima/kinjama na ovom prostoru postala nepotrebna. Osim što je nepotrebna u financijskom, komunikacijskom i produktivnom pogledu (gdje ovaj posljednji u potpunosti izostaje), pojavili su se i novi oblici komunikacije koji prije nisu bili mogući. Jedan od njih je i sretanje ljudi licem u lice; što je mnogo bolji način komunikacije. Na listi je nedavno opet izbila diskusija između anarhista i komunista. Ja osobno to ne bih zvao diskusijom, već  djetinjastim prepiranjem tipa »mi možda i jesmo nasilni, no naš je cilj anarhija, a ne komunizam«. Trenutni moderator liste je na određene poruke reagirao prijetnjom izbacivanja s liste koja je opet ostala bez reakcije. Jedino pitanje koje si netko može postaviti jest: žašto nitko od osoba koje stalno spominju osobnu slobodu ne reagira na pojavu dogmatskog pristupa i cenzure koja se javlja u njihovom pokretu? Možemo reći da je moderator osoba sklona sektašenju i fašistoidnom obliku komunikacije, no što je sa ostalih stotinu (ili koliko već) ljudi koji se nalaze na listi. Zbog čega i ovaj put nitko nije reagirao? Zašto svi šute kad se javlja cenzura? Da li je cenzura izraz jednoumlja i zatvorenosti isključivo kad se javlja kod »naših neprijatelja«? Što je s cenzurom koju mi sami namećemo; ona postoji, svi smo je svjesni samo je ne želimo vidjeti. Dvostruki standardi, koji su nam inače strašno omraženi i nezamislivi, postali su najobičnija stvar među ljudima na listi. Na njih apsolutno nitko ne reagira. Što zaključiti osim da su se određene negativne vrijednosti infiltrirale u pokret i postale dio svakodnevice. Danas je sasvim normalno suditi državu, medije, sustav obrazovanja, itd. zbog jednostranih informacija koje dopuštaju i šire, no isto je tako normalno ne suditi anarhiste koji isto to rade. Jednoumlje je jednoumlje bez obzira otkud potječe. Cenzura je cenzura bez obzira na izvor. Dogmatičnost je dogmatičnost bez obzira radi li se o katoličkoj ili pravoslavnoj Crkvi ili o jednoj anarhističkoj listi.

Kako će se situacija dalje razvija, nemoguće je znati. No jedno je sigurno: ex-yu-a-lista kao ovakva kakova je danas nema budućnosti. Neće preživjeti idućih godinu dana nastavimo li ovako. Ono što tu listu može koliko-toliko spasiti je njezino preoblikovanje – iz diskusijske u informativnu listu.

Robert Posavec

[ Home ] [ Up ]

Last modified: prosinac 13, 2004